|
|
|
POZIVNICA IZ LUDBREŠKOG PROŠTENIŠTA! |
Među svim božjim stvorenjima na zemlji, najvažniji je čovjek. Stvoren je na sliku božju, s mogućnošću da ostvari sebe u punini. Živimo okruženi mnogim stvarima, među kojima ima onih koje su neophodne za naš ljudski život, ali i onih manje važnih. Uvijek postoji opasnost da se čovjek uguši u stjecanju materijalnih stvari, koje mu ne mogu donijeti trajnu sreću i zadovoljstvo. Čovjek je stvoren za nešto više i ljepše. Kao upozorenje na tu činjenicu, čovjek nailazi na granice svojih mogućnosti: neuspjehe, razočaranja, bolesti, zlobu i zloću, muku i smrt. Sasvim je naravno da iz svih ovih situacija grčevito traži izlaz. Bog je tom zarobljenom čovjeku poslao svojega Sina u osobi Isusa Krista Bogočovjeka, koji je iskusio sve naše ljudsko, što prije ili kasnije zadesi svakog od nas: glad, nesreća, žalost, neprihvaćenost, osude, muku i smrt. No, njegov odgovor na sve to bijaše u uskrsnuću. Krist je jedini koji nama ljudima iz svog vlastitog iskustva ima što poručiti. Upravo je to ono što nam nudi ludbreško proštenište, gdje se na Otajsveni način uprisutnjuje i događa sve ono što je za nas Krist učinio, sada i ovdje.
Zato je ono zanimljivo za toliko mnogo hodočasnika, koji traže utjehu svojim srcima, mir savjesti, smisao patnjama i bolestima, nadu beznađima. Zato Vas sve srdačno pozivamo i očekujemo Vaš dolazak!
'Gospodin će biti vječno svjetlo Bog tvoj, slava tvoja." |
| |
 EUHARISTIJSKO PROŠTENIŠTE PREDRAGOCJENE KRVI ISUSOVE
EUHARISTIJSKO ČUDO U LUDBREGU g. 1411.
Ludbreški stari grad vrlo je star, a temelji su mu udareni u prvoj polovici 13. stoljeća. Tada se Ludbreg spominje prvi put, ali ne pod današnjim imenom, nego kao Transit aquam Bugne, ili Mjesto na prijelazu preko Bednje. Prema označenim granicama posjeda na povelji koju je izdao kralj Bela IV 1244. godine plemićima roda Cer, zna se da je to upravo ovo područje. Početkom 15. stoljeća Ludbregom gospodari plemićka obitelj Ivana Chuza. Obje su te velikaške obitelji bile povezane s Crkvom. Na svojim većim posjedima imale su vlastite kapele i dvorskog svećenika. I grad Ludbreg od svojih početaka ima svoju kapelu: kapelu Svetog Križa. Nju je u to vrijeme opsluživao kapelan koji je govorio hrvatski, madžarski i njemački, budući da su vlastelini imali poslugu iz tih zemalja, a kapelan je propovijedao na njihovim materinjim jezicima.
 Godine Gospodnje 1411., svećenik kojem ne znamo ime slavio je svetu misu. Za najvažnijeg dijela svete misne žrtve – pretvorbe – kada se na svećenikove riječi i djelovanjem Duha Svetoga kruh pretvara u Tijelo, a vino u Krv Isusovu, svećenik je posumnjao u istinitost tvrdnje kako on nakon pretvorbe u rukama drži pravo Tijelo Isusovo, a u kaležu pravu Krv Isusovu. Dospijevši do dijela svete mise gdje se Sveta Hostija lomi u tri dijela, a jedan mali dio se spušta u kalež s Krvlju Isusovom kako bi se simbolično označilo ponovno sjedinjenje Isusovog Tijela, Krvi i duše, svećenik je opazio da se u kaležu nalazi prava svježa krv. Silno zbunjen i prestrašen neočekivanim događajem, brzo je spremio kalež sa Svetom Krvlju iza oltara i završio misu.
Kasnije je Krv stavio u staklenu posudicu i zidaru, koji se zakleo da će čuvati tajnu, naložio da tu posudicu zazida u zid kapele. O tom je događaju svećenik šutio nekoliko godina, do trenutka svoje smrti, kada je svojem subratu otkrio što se dogodilo. Nakon što je to saznao, drugi je svećenik vijest prenio ljudima, koji su počeli tražiti posudicu s Krvlju, i našli su je, već sasvim ukrućenu.
O čudu se počelo pričati po Domovini i izvan nje. Ovamo su počeli dolaziti ljudi kako bi vidjeli čudesnu tekućinu, potpuno jednaku svježoj ljudskoj krvi, a o kojoj je kružila vijest da je to prava Krv Kristova. Budući da je bilo i sumnjičavih, zatražen je pravorijek Rima. Toma Zeč, gospodar Lentija u današnjoj Madžarskoj, koji je imao veze na papinskom dvoru, sam je o svemu obavijestio papu Julija II. Napisao je i suplicu – molbu, koja je u prijepisu sačuvana do danas, a čija je kopija izložena u muzeju Staroga grada u Ludbregu.
Papa Julije II (1503. – 1513.) je za vrijeme svog pontifikata dva puta slao svoje legate u Ludbreg kako bi pomno istražili stvar. Ispitivali su se svjedoci, a istragu je vodio odbor uglednih svjetovnjaka i svećenika: vlasnik ludbreškog posjeda Bernardin Thuroczi, plemići Sigismund Froncher, Kristofor Moderas, Mihajlo Leštak i Djuro Pottak, te župnici Stjepan Popov, župnik ludbreški, Stjepan, župnik župe Sveti Đurđ, Simon, župnik martijanečki i Stjepan, župnik križovljanski. Glavnu je riječ vodio papin legat Leonardo Schketa, svećenik iz Aquileje, koji se u tekstu izvješća naziva ovlaštenim javnim bilježnikom. Osim njega, u istrazi je sudjelovao i svećenik Ivan, o kojem znamo samo da je, kao ovlaštena osoba, bio supotpisnik akta.
 Spomenuti legati preslušali su mnogo ljudi koji su tvrdili da su uslišani i ozdravili od mnogih bolesti, ali prihvaćene su izjave samo nekolicine. Radilo se o neshvatljivim čudesnim ozdravljenjima od raznih bolesti i tjelesnih povreda. Ozdravljeni su tvrdili kako su, kada su zatajile sve ljudske mogućnosti i nije više bilo nade u ozdravljenje, učinili zavjet Presvetoj Krvi Isusovoj u Ludbregu, i nakon toga zdravlje im se povratilo. Među svjedocima bilo je ljudi iz bliže i daljnje okolice: iz Gornje Štajerske, Srijema i sjeverne Madžarske.
Papa Julije II i sam je želio vidjeti tu rijetku relikviju, te je ona otpremljena u Rim. Zbog duljine istrage i ispitivanja čudesnih događaja i ozdravljenja, papa Julije II nije uspio završiti istragu, ali je redigirao sadržaj bule kojom je dozvolio javno štovanje relikvije. Njegov nasljednik na Petrovoj stolici, papa Leon X, prihvativši odredbe svog prethodnika, izdao je tu bulu pod svojim imenom 12. ožujka 1513., odobrivši javno štovanje relikvije Svete Krvi Isusove nastale euharistijskim čudom u Ludbregu. Relikviju je Leon X u svečanoj procesiji nosio Rimom, a zatim ju je zajedno s bulom vratio u Ludbreg. Do drugog svjetskog rata original bule nalazio se u arhivu obitelji Batthyany u Körmendu, a sačuvano je i nekoliko vjerodostojnih prijepisa. Jedan od tih je prijevod dr. Antuna Sovića, sveučilišnog profesora iz Velikog Bukovca.
Vrativši relikviju Svete Krvi u župnu crkvu Presvetog Trojstva u Ludbreg, papa Leon X je ckvu obdario oprostima od vremenitih kazni koje se nakon smrti moraju odsluživati u čistilištu. Četiri su uvjeta pod kojima se može ostvariti taj oprost u ovoj crkvi, gdje se relikvija čuva i izlaže vjernicima na štovanje i poticanje pobožnosti prema Euharistijskom Spasitelju, naročito na prvu nedjelju rujna: |
| |
- pohoditi crkvu u Ludbregu,
- ispovijediti se i pričestiti,
- na nakanu sv. Oca izmoliti neke molitve u čast Sv. Krvi,
- izvršiti jedno djelo milosrđa.
|
Na taj način je zapravo sam papa utemeljio Euharistijsko proštenište Predragocjene Krvi Isusove u Ludbregu. Riječ «PROŠTENJE» dolazi od riječi «OPROŠTENJE», po koje vjernici dolaze u Ludbreg i ostala svetišta. Vjernici ovamo dolaze u velikom broju već 6 stoljeća, kao hodočasnici koji traže Božju blizinu ovdje nazočnu na poseban način, i oproštenje od grijeha u susretu s Kristom Spasiteljem, a preko znaka njegove ljubavi kojeg je ostavio prolijevanjem svoje Krvi na Kalvariji, i obnavljanjem svoje nekrvne žrtve u svakoj euharistiji. U Ludbregu se velika proštenja u čast Svete Krvi Isusove održavaju 4 dana uoči prve nedjelje mjeseca rujna, a uz proštenje su vezani i veliki sajmovi.
|
| |
| Raspored slavlja: |
| Četvrtak - |
uvečer se slavi misa u kapeli dvorca Batthyany, i u procesiji se relikvija nosi u župnu crkvu. |
| Petak - |
svoje zavjete obavljaju i hodočaste susjedne župe: Martijanec, Sveti Đurđ, Veliku Bukovec, Rasinja, Jalžabet. Na taj dan hodočaste i Hrvatska vojska i policija. |
| Subota - |
hodočaste brojne župe iz zagrebačke, požeške i varaždinske biskupije. |
| "Sveta Nedjelja" - |
uvijek prva nedjelja u rujnu; hodočaste brojne župe i pojedinci, te se skupi i do 80.000 hodočasnika. |
|
| |
Kad su 1600. godine Turci osvojili Kanižu, često su se turske horde zalijetale i u hrvatsku Gornju Podravinu. Budući da gospodari ludbreške utvrde nisu bili sasvim sigurni pred iznenadnim provalama Turaka, za relikviju su potražili sigurnije mjesto: ona je prenesena u grad Gotalovec, i predana na čuvanje obitelji Gotal. U Ludbreg je relikvija vraćena 1690., nakon protjerivanja Turaka, i smještena u gradsku kapelu.
Godine 1695. Ludbreg dolazi u posjed bana Adama Batthyanyja. Njegova supruga, grofica Eleonora Strattmann darovala je prekrasni relikvijar u obliku pokaznice ukrašene draguljima i dragim kamenjem. Ona je 1721. nabavljena u Augsburgu, i rad je ondašnjih majstora. Posljednjih godina, pokaznica je temeljito obnovljena, te i dalje služi svojoj namjeni: pokazivanju relikvija Svete Krvi Isusove. |
| Preč. J. Đurkan |
| |
| BULA PAPE LEONA X. OD 14. TRAVNJA 1512. |
"Leon, biskup, sluga slugu Božjih, svim Kristovim vjernicima, koji će vidjeti ovaj list, pozdrav i apostolski blagoslov. Razumu odgovara i dolikuje časti da se ono sto je učinjeno po milosti rimskoga pontifeksa i izvrši, iako o tomu zbog njegove smrti nije sačinjeno apostolsko pismo.
Pošto je, dakle, nedavno mome prethodniku blage uspomene, papi Juliju II., u ime ljubljenoga sina, plemenitog muža Tome od Zeća, namjesnika u vremenitim dobrima vile Lethgenuth u Zagrebačkoj biskupiji, izloženo da ima već sto godina kako je neki svećenik, slaveći misu, poslije sakramenta Euharistije po običaju razlomio hostiju na tri dijela te jedan od njih uronio u kalež i kada je, prinoseći ustima tekućinu pretvorenu u Kristovu krv u posvećenomu kaležu kojim je slavio rečenu misu, počeo sumnjati da li se u kalezu po snazi ovoga sakramenta nalazi pravo tijelo i prava krv Kristova, da je navedena tekućina odmah postala vidljiva i dobila prirodnu boju krvi, a sam svećenik da je zapanjen ovim čudom neko vrijeme skrivao stvar, ali je napokon - jer Bog nije htio, kao sto se moglo i vjerovati, da tako slavno čudo i potvrda katoličke vjere protiv onih koji u nju sumnjaju ostanu duže skriveni - kada je pao na samrtnu postelju, otvoreno ispovjedio sve kako se dogodilo, a navedeni kalež s onom tekućinom koja je imala boju vidljive i prirodne krvi izložio, odnosno predao da se odloži i zauvijek čuva u župnoj crkvi Sv. Trojstva u Ludbregu, u navedenoj biskupiji, da je Previšnji od onoga vremena naovamo u toj crkvi pri kaležu učinio mnoga i velika čuda, a i dandanas ih čini, pošto je, dakle, sve to izloženo i još dodano da bi pobožnost prema ovom sakramentu u vjernomu puku onih krajeva, koji radi obrane prave vjere posvuda ratuje protiv Turaka, još i više porasla, iako je već prilično velika, ako bi štovanje i pobožnost koji se iskazuju spram ovoga sakramenta bili osnaženi i autoritetom Apostolske Stolice, a kako se slavom imena Božjega i umnažanjem krščanske vjere pohvalno pridonosi spasu vjernih duša, navedeni je moj prethodnik, naklonjen molbama rečenoga Tome, u ovoj stvari svojim pismom povjerio i naložio opatima samostana od Brezsmonostera i od Chyaka, koji se ne nalaze ni u jednoj biskupiji, da potraže svjedoke o navedenomu i njihove izjave i svjedočenja u obliku javne isprave, zapečaćene njihovim pečatom, pošalju mome prethodniku.
Navedeni su opati, postupajući u izvršenju ovoga pismenog naloga, pronašli mnoge vjerodostojne svjedoke, sastavili u obliku javne isprave njihove iskaze i svjedočanstva, zapečatili ih svojim pečatima i poslali mome prethodniku. On je, imajući na umu da je dolično da krščanski puk odano i pobožno štuje presveto tijelo gospodina našega Isusa Krista, koji je, odlazeći s ovoga svijeta svome Ocu, na spomen muke i smrti svoje predao svoje tijelo kao hranu i svoju krv kao piće krščanskomu puku, u želji da se rečenoj crkvi, u kojoj se tako pobožno čuva kalež s ovom tekućinom, a prema kojoj, kao sto je mome prethodniku rečeno, navedeni Toma pokazuje osobitu pobožnost, iskazuje dužno štovanje, da je vjernici posjećuju i časte dostojnim častima, da budu još odaniji u štovanju presvetoga sakramenta mise i da spremnije pruže ruke pomoćnice radi gradnje same crkve i održavanja svjetla i drugoga sto pripada službi Božjoj, da bi spoznali da su ovim darom milosti nebeske obilnije okrijepljeni milošću svemogućega Boga i, uzdajući se u moć blaženih apostola Petra i Pavla, dana 17. prosinca, desete godine svoga pontifikata, svima i svakome pojedino koji vjeruju u Krista, bez obzira na spol, pokajnicima ispovjedanicima, ili onima koji se žele ispovjediti, koji od tada ubuduće u sva vremena na svetkovinu Tijela Kristova, ili rođenja Blaiene Djevice Marije, ili pak svetoga Tome Apostola, na slavu kaleža i tekućine koja se u njemu čuva, pobožno pohode rečenu crkvu i pruže ruke pomoćnice radi izgradnje crkve i uzdržavanja svjetla i svega drugoga što je navedeno, kada god to učine, on je, dakle, njima milostivo u Gospodinu otpustio treći dio naložene im pokore koju bi pretrpjeli u čistilištu, a ako je i inače onima koji posjete tu crkvu i pruže ruke pomoćnice, kako je rečeno, ili daju pobožni milodar, podijelio neki drugi vječni oprost ili odrješenje koje je u to vrijeme jos uvijek trajalo, ili je o tomu sačinjena isprava spomenutoga moga prethodnika, htio je da budu bez snage i valjanosti.
Da ne bi pak bilo sumnje o navedenomu oprostu i volji moga prethodnika samo zato što zbog njegove smrti o tome nije bila sačinjena odgovarajuća isprava, želimo i snagom apostolske vlasti odlučujemo da ova isprava bude dostatna kao dokaz navedenoga oprosta i voljenoga prethodnika, i da za tu dokazanu snagu ne treba druge pomoći. Izdano u Rimu, pri Svetomu Petru, godine Gospodnjega utjelovljenja 1512. (14. ujka) prve godine našega pontifikata.
|
| |
Aloysius i Beltrum
1736., 6. ožujka, u Zagrebu. Potvrđujem da je ova kopija prepisana iz prastaroga transumpta koji se čuva u sakristiji zagrebačke katedralne crkve, da je sravljena s njim od riječi do riječi i da mu u svemu odgovara.
Gabrijel Juraj etc.
kanonik zagrebački i arhiđakon komarnički
Kaptolski pismohran u Zagrebu
Preveo: prof. Jozo Ivanović |
| |
|
