Najnovije čudo po zagovoru Krvi Isusove

HVALJEN ISUS I MARIJA

Zovem se Drago. Imam 21 godinu i živim u Brezničkom Humu. Inače po zanimanju sam elektroničar. Ja sam pripadnik Rimokatoličke vjere i vjerujem da sam u očima Božjim dobar vjernik. Molim se svaki dan najmanje tri puta na dan. Prije otprilike godinu dana prošao sam kroz jedno životno iskustvo koje mi je otvorilo oči prema novim aspektima života te me još više približilo Bogu. Ovako je sve započelo :

Pošto sam završio srednju školu odmah sam se zaposlio, a u međuvremenu sam i završio specijalizaciju svoje struke. Hvalio sam svaki dan Bogu što mi pomaže i neprestano se molio, najmanje tri puta na dan. Bio sam sretan što mi život teče tako reći gotovo bezbrižno. Bio sam zdrav i nikada nisam imao ozbiljnijih zdravstvenih problema. Tako dugo dok jedne noći nisam dobio visoku temperaturu, što je zapravo bio tek začetak bolesti zbog koje nisam mogao mjesec dana pošteno ustati iz kreveta. Osim visoke temperature i stalnog osjećaja slabosti imao sam i jako velike bolove u leđima. Isprva sam mislio da se radi samo o nekoj vrsti gripe, no budući da se moje stanje nije dugo vremena smirivalo, moji liječnici su me poslali u Zagreb na detaljnije preglede.
U Zagrebu mi je rečeno da mi se upalio jedan režanj pluća, a upala mi je također zahvatila i abdominalni dio glavne srčane aorte. Ta srčana aorta je već bila jako upaljena i nabubrena od upale, te su se liječnici pribojavali da ne dođe do puknuća aorte, što bi onda značilo trenutno otrovanje krvi. Liječnici su savjetovali trenutnu operaciju, ali ja svejedno nisam više imao snage donositi odluku o operaciji poslije svega što sam prošao u posljednjih mjesec i pol dana. Poslije tog djelomičnog liječenja sam pušten kući.
Emocije koje su ma prevladavale zbog cijele te situacije teško je opisati riječima. Jedina utjeha bila mi je molitva koju nisam zanemarivao ni u najgorim trenucima svoje bolesti. Najviše mi je bilo teško zbog mojih roditelja koji su potiskivali svoju tugu i pokušavali sve da me oraspolže. Molio sam se Bogu da ih utješi i neka se ne brinu za mene. Poslije svega što mi se dogodilo nisam se više brinuo za svoj život, a niti više za potpuno ozdravljenje. Sve sam predao Bogu u ruke i u sebi često izgovarao riječi: “Kako Ti odrediš Gospodine tako neka bude.” Jedino u čemu sam nalazio i crpio svoju snagu bila je moja vjera. Od svoje svakodnevne molitve nisam nikada odustao, iako sam već polako gubio volju za životom.U svojim molitvama često sam se obraćao Bogu riječima: “U Tebe sam se uvijek uzdao u Tebe se i dalje uzdam. Kako će bit sa mnom od sada pa nadalje neka je volja tvoja Gospodine.”
Tako sam jednog dana moleći se u sebi gotovo čuo jedan glas koji me je ponovno podigao na noge. Prisjetivši se da sam kao mali tek od tri i pol godine također bio bolestan. U urinu mi se pojavila krv i imao sam velike bolove. Liječnici nisu bili sasvim sigurni koji su razlozi takvog poremećaja i nisu znali kako mi mogu pomoći. Tada me je moja baka zagovorila Presvetoj Krvi Isusovoj i ubrzo zatimja sam ozdravio. I tako se prisjetivši te zgode pošao sam u Ludbreg u proštenište Presvete Krvi Isusove i ponovno se zagovorio. Nakon svete mise svećenikje izložio presvetu Pokaznicu Svete Krvi. U crkvi je još bilo dosta ljudi koji su se razilazili i čuo se lagani Zamor glasova. Kad sam vidio pokaznicu kako stoji izložena na oltaru, želio sam samo doći do oltara i pasti na koljena. Tako sam krenuvši prema oltaru osjećao da me vuče nekakva snažna sila, a žamor ljudije u tom trenu nestao. Za mene je nastala tako ugodna tišina, osjećao sam spokojnost, krepost, zadovoljstvo i radost kakvu nikad prije nisam iskusio.

Osjećao sam se kao preporođen, pun nove životne snage i energije. Ne mogu točno sve opisati riječima što sam osjećao, jer ne znam niti da li postoje riječi kojima bi mogao točno opisati to iskustvo. Odlazeći iz crkve bio sam sretan i bio sam čvrsto odlučan da želim ozdraviti. Moja klonulost, tjeskoba i potištenost su nestale kao da nikada nisu niti postojale. Poslije zagovora pristao sam na operaciju. Operacija je bila duga, komplicirana i rizična, no hvala Bogu, sve je dobro prošlo.

Nakon operacije liječnici su bili začuđeni i zadivljeni mojim brzim oporavkom, jer se unatoč mojim još relativno mladim godinama nisu nadali tako dobrom ozdravljenju. Nekoliko puta sam se zapitao, zašto sam morao proći kroz sve to? Da li me je dragi Bog stavio na kušnju da vidi kolika je moja vjera ili zbog nekog drugog razloga? Na ta pitanja vjerojatno nikada neću dobiti odgovore na ovome svijetu, jer naposljetku čovjek samo misli, a Bog određuje.

Sretan sam što sam ponovno zdrav i što mi život teče normalno.

Nije mi žao što sam morao proći kroz sve ono kroz što sam prošao da bih ozdravio, jer sam baš u tim možda najgorim trenucima svog života spoznao da Božja ljubav, milost i dobrota nemaju granica.

NEKA JE SLAVA GOSPODINU U VIJEKE VJEKOVA, AMEN