OSTVARENJE ZAVJETA HRVATSKOGA SABORA

Razlog zbog kojega je Hrvatski sabor učinio zavjet Presvetoj Krvi Isusovoj, a to je pošast kuge, prestao je, a obećanje je ostalo zakopano u saborskim zapisnicima. Kako spomenusmo, pokrenula se velika inicijativa i akcija 1939. g. na 200. obljetnicu saborskoga obećanja. U akciju su krenuli mjesni župnik Matija Crnković, dekan Stjepan Pavunić i g. Josip Andrić, a pokrovitelj je bio sam nadbiskup dr. Alojzije Stepinac, koji je uputio poslanicu svekolikomu hrvatskomu narodu.

Sabralo se nešto sredstava za gradnju kapelice, a ideja vodilja je bila da se sagradi vjerna kopija kapelice Isusova groba u Jeruzalemu. koju je 1556. g. gradio ondašnji kustos Svete Zemlje, fra Bonifacije, te da se u Ludbregu podigne jednaka veličinom i oblikom.

No, naišlo se na poteškoće. Tadašnji odbor općine Ludbreg-Trg, koji je već dobrano bio crven i lijevo usmjeren, osujetio je sve akcije hrvatskih crkvenih ljudi. Općinski oci i tadasnji župnik vlč. Matija Crnković nikako se nisu mogli dogovoriti o mjestu gradnje. Župljani su za neuspjeh krivili utjecajne inovjerce u Općinskom odboru, koje su dobrano pomagali komunisti. Tijekom rata novac je propao, o tomu nigdje ne možemo pronaći nikakav zapis, jer su svi spisi o takvim predmetima spaljeni dolaskom partizana u Ludbreg.

Godine su prolazile, a vremena i utjecajni ljudi nisu bili nikako naklonjeni Crkvi. Ludbreški su moćnici uvelike zatirali proštenište, na sve moguće načine kinjili hodočasnike koji su se usuđivali doći tih dana u Ludbreg. Sve se odvijalo u tijesnomu crkvenom cintoru. Tako je prošlo opet 50 godina, te smo dočekali i 250. obljetnicu neispunjenoga obećanja, kao dužnici koji ne vraćaju dug.

Narod je i dalje dolazio u sve većem broju. Veliki je pomak u tom smislu učinio moj prethodnik, župnik Ivan Jurak, koji je 1982. g. izdao VODIČ za Svetište te ga razaslao po svim biskupijama i župama ondašnje Jugoslavije. Ta je promocija urodila plodom. Malko popustljiviji odnos vlasti spram Crkve i okupljanja vjernika, a i poboljšanje prometnih veza i sredstava, počeše u Ludbreg dovoditi na tisuće novih hodoćasnika. Tako je prostor crkvenoga cintora ubrzo postao pretijesan. Jedva da su svi hodočasnici mogli doći do crkve, a za vrijeme svečanoga bogoslužja većina je hodočasnika stajala vani, na ulici, pred zidom crkvene cinture.

Počeo se, dakle, uvelike javljati problem prostora za vršenje bogoslužja. Župnik Ivan Jurak nadogradio je kat na župnom dvoru, kako bi župni dom mogao primiti mnogobrojne svećenike koji dolaze na hodočašće (njih oko stotinu svakodnevno), ali sva nastojanja da se pronađe pogodno mjesto za vjerničko zborovanje ostajahu bezuspješna. Odgovarajućeg mjesta u starom gradu nema, jer je prostor ionako prilično skučen. Nije ga bilo ni u planovima novog naselja, na desnoj obali Bednje, jer tadašnji vladajući mjesni moćnici nisu htjeli ni čuti da bi Svetište valjalo uvrstiti u urbanistički plan mjesta.

Župnikom ludbreške župe postao sam u jesen 1985. godine. Dotadašnji župnik, vlč. Ivan Jurak u župi je boravio sve do 1987.g., pomažući mi, te me upoznao s potrebama i problemima, snovima i stremljenjima, upoznao me s poviješću Svetišta i neostvarenim zavjetom. Zajedničkim smo silama isplanirali otkupiti vrlo pogodno prirodno zemljište na lokaciji nekadašnje vlastelinske ciglane, inače vlasništvo pok. gđe Marije Winter, kojoj mogu zahvaliti za sve ove dragocjene podatke iz povijesti Svetišta i župe, koje je ona svojim marljivim trudom prikupila i očuvala, te ih naveliko mogu rabiti u objavljivanju povijesnih zapisa i tiskanju ovog vodiča.

Godine 1988. za rečeni je prostor valjalo izbrojiti 25.000 DEM. Sama župa nikako nije mogla smoći tu svotu, a Nadbiskupija nije imala ni mogućnosti, ni prevelikog zanimanja za ovo proštenište. Gledajući na sve ovo iz današnje perspektive, možemo vidjeti da je posredovao prst Božji, koji nam je savjetovao da se još malo strpimo.

Kad je 1990. godine konačno s demokracijom došla i sloboda, Crkva je mogla zaživjeti svom puninom svoga bića i istupili u javnost. U tijeku priprava za proslavu «Svete nedjelje», tijekom ljeta 1990., sinula mi je ideja da zamolim općinske vlasti, izabrane na slobodnim izborima. neka nam dopuste svečanost proštenja proslaviti u gradskomu parku ispred povijesnoga staroga grada, u blizini kapele Sv. Križa u kojoj se desilo čudo Krvi Isusove. Uslijedio je pozitivan odgovor i plodonosna suradnja. Za tu smo zgodu pribavili novi razglas i zvučnike te postavili veliki podij ispred grada za oltar. Prvi put nakon 1945. g. mjesnim je ulicama prolazila veličanstvena procesija hodočasnika, predvođenih uzoritim g. kardinalom Franjom Kuharićem.

U procesiji je, osim svećenika. bilo i mladih i starih. odjevenih u nošnje i onih u običnoj svečanoj odjeći. Vidjevši ulice mjesta ispunjene mnoštvom hodočasnika. uzoriti je gospodin, kardinal Franjo Kuharić izjavio:
"Ovakvu svečanost Ludbreg još nikada nije doživio!" I bio je u pravu. Prostor se parka ubrzo ispunio mnostvom vjernika, hodočasnika i saborskih zastupnika koji su dosli na proslavu. Svima nam je odgovornima to veleslavlje i mnostvo od oko 50.000 vjernika dalo i polet i snagu da nastavimo istom brzinom istomu cilju. Tada smo dobili sliku i pouku što i kako bismo imali misliti o budućemu vlastitomu kongresnom okupljalištu hodočasnlka te gdje bismo i kako sagradili Kalvariju i zavjetnu kapelu pa tako izvršili zavjet Hrvatskoga sabora iz g. 1739.

U akciju smo pošli već sljedeće zime, kad sam osobno iz župnoga ureda uputio molbu ondašnjoj Skupštini općine Ludbreg da nam dodijeli, za potrebe prošteništa, prostor uz desnu obalu rijeke Bednje, koji je bio predviđen za izgradnju srednjoškolskoga centra.

Ovdje moram zahvaliti ondašnjim općinskim čelnicima, predsjedniku Općine inž. Dragutinu Gložiniću i predsjedniku Izvršnog vijeća mr. Franji Križaniću, na razumijevanju i zauzimanju. Oni su, uz ostale svoje suradnike, najzaslužniji što je udovoljeno mojoj molbi, te nam je dodijeljena zatražena rudina, zvana «Locke». Pošto su se razmrsili vlasnički odnosi, Skupština općine je to zemljište površine pet hektara darovala Nadbiskupiji i Župi Ludbreg u vlasništvo, o čemu je sačinjena darovnica, te je vlasništvo sudski i katastarski provedeno tijekom 1992. godine.

Osnovali smo građevni odbor u koji su ušli gg. Ivan Božić, građ. teh., Josip Đurkan, župnik, Dragutin Gložinić, inž. stroj., Krunoslav Horvat, geodet, Stjepan Kain, Antun Kozulić, mr. Franjo Križanić, načelnik općine, Ignac Makar, Josip Mlinarić, Miro Požgaj, Josip Rajh, dipl. inž. arh. i Josip Štabi. Potom smo na sve strane, pojedincima i poduzećima, razaslali dopise u kojima molimo moralnu i materijalnu pomoć, kako bismo mogli započeti gradnju. Uskoro su se odazvala neka ludbreška i varaždinska poduzeća te niz pojedinaca, kojima je bilo na srcu da se izvrši zavjet Hrvatskoga sabora, i da se u Ludbregu uredi pravo proštenište. Prva se odazvala ciglana Ludbreg i poduzeće "Olkom", a župljani su prikupili svotu od 6.300 DEM.

Raspisali smo natječaj za idejni projekt kapele. Od mnogih pristiglih, komisija župe i Nadbiskupskoga Duhovnog Stola izabrala je rad inž. arh. Zlatka Filipovića iz Koprivnice. U traženju izvođača našli smo najpovoljnijega ponuđača u inž. Mati Hanžeku iz Varaždina te smo već u rano proljeće 1993. počeli udarati temelje, planirajući zemljište.

Zahvaljujući razumijevanju nove, demokratske vlasti, dok su se vršili pripravni radovi i izgradnja novog svetišta, Sveta se nedjelja slavila u gradskom parku, kako 1990., tako i sljedeće tri godine.

Radovi na uređenju novoga svetišta tekli su planski. Počeli su, kako rekoh, uređenjem i planiranjem i planiranjem zemljišta u proljeće 1993., da bi već iste godine ujesen bio položen i blagoslovljen kamen temeljac.

S početka je bilo i otpora i prigovora među župljanima. te ih se pozivima na dobrovoljni rad i ispomoć odazivao nevelik broj. Držali su, naime, da rat još nije gotov, te da nije vrijeme za takve gradnje. Srećom, pokazalo se da nisu bili u pravu.

U pomoć su priskočila, uz već spomenutu ludbrešku Ciglanu i "Olkom". još neka poduzeća, kao što je "Agro Ludbreg", "Polet", "Oprema-strojevi" i nekolicina hvalevrijednih pojedinaca.

Početkom srpnja 1993. g. potpisan je ugovor s graditeljem Matom Hanžekom, koji se obvezao da će za iznos od 13.000 DEM postaviti temelje zavjetne kapele, a materijal će u tu svrhu osigurati župa. Varaždinsko poduzeće «Hidroing» darovalo je 500 m3 šljunka i batude, a besplatan prijevoz obitelj Šilec i Mjesni odbor. Građevno željezo darovala je "Oprema Ludbreg".